Nakon što je u samom finišu prethodne sezone Stjepan Bobek napustio klupu Partizana i otišao u Panatinaikos, njegova zamena postao je još jedan bivši igrač, Aleksandar Atanacković. Tim će, nakon što tri godine igra u skoro nepromenjenom sastavu, te 1963. godine pretrpeti značajne izmene. Najpre, jedan od stubova odbrane, Velibor Vasović, odlazi pravo u najvećeg rivala Zvezdu, a u oktobru će u vojsku otići Fahrudin Jusufi. Posle dužeg vremena, dovodimo te godine i dva bitna pojačanja, iz Proletera stiže Radoslav Bečejac, a u zimskom prelaznom roku i Josip Pirmajer iz Novog Sada.
Biće ovo jedna baš loša sezona za Partizan, po prvi put u svojoj istoriji za celo prvenstvo nismo nijedan jedini put vezali dve pobede, što je „podvig” koji će ponovo biti ostvaren tek famozne sezone 1978/79. Pretrpeli smo 9 poraza, od kojih 4 na svom terenu, a ako nam odbrana i nije bila tako loša (26 primljenih golova, samo je Zvezda primila manje), napad se stvarno nije proslavio, pa smo po efikasnosti bili tek na deobi 8. i 9. mesta. Jedini igrač iz srednjeg reda i navale koji je odigrao na svom nivou, bio je Vladica Kovačević, koji je postigao gotovo polovinu naših golova, 16 od 34. Milan Galić dao je samo 4 gola, odigravši najlošiju sezonu od dolaska u Partizan, a pritom je i sa ta 4 gola, zajedno sa jednako "efikasnim" Vislavskim, bio drugi najbolji strelac kluba. Osvojili smo 5. mesto, a koliko smo bili daleko od bilo kakve borbe za titulu, neka pokaže i podatak da protiv prve 4 ekipe na tabeli nismo ostvarili nijednu jedinu pobedu! Treneri su se menjali ove sezone, umesto Atanacovića, još u jesenjem delu prvenstva došao je Marko Valok, a u februaru i njega je zamenio Florijan Matekalo, pa se po prvi put u istoriji kluba desilo da ekipu vode tri trenera u jednoj sezoni. I još jedan rezultat za istoriju ostvario je Partizan te sezone i to u domaćem kupu. Dosta smo dobro igrali u ovom takmičenju, pregazili kragujevački i niški Radnički neverovatno visokim rezultatima, izbacili i Budućnost, a onda, u polufinalu poraženi od Dinama u Zagrebu sa čak 7:2, mada smo dva puta vodili, a na poluvremenu imali nerešen rezultat. Bio je ovo najubedljiviji poraz Partizana na domaćoj sceni i jedina utakmica u istoriji kluba na kojoj smo primili 7 golova!
Ne bi bilo fer da ne spomenemo da je Partizan u Kupu šampiona doživeo i prvo evropsko proleće (doduše, kalendarski, još uvek je bila zima :)), mada, realno, ponajviše zahvaljujući dobrom žrebu. Kiparski (naravno, fudbal na Kipru bio je u to vreme daleko od današnjeg kvaliteta) i luksemburški šampion, nisu bili ozbiljni rivali, ali, ruku na srce, eliminisani smo od najjačeg mogućeg protivnika, budućeg šampiona Evrope, moćnog Intera čuvenog Elenia Erere.