Izgledalo je da će se Partizan prošetati kroz prvenstvo i bez problema odbraniti titulu prvaka. Tako je i bilo, ali samo kad je regularni deo šampionata u pitanju. Osvojili smo prvo mesto, sa samo jednim porazom i čak 8 bodova više od drugoplasirane Mladosti. Ipak, ove godine i u vaterpolu je uveden plej of, pa je trebalo titulu najboljeg potvrditi i kroz doigravanje. A stvari su po nas tada krenule loše. Između kluba i Igora Milanovića, našeg najboljeg igrača (i jednog od najboljih vaterpoliste sveta u tom trenutku) došlo je do sukoba, pa je Milanović odlučio da ne igra za klub u doigravanju. Partizan je i bez njega sa lakoćom eliminisao Crvenu zvezdu, ali je već u narednoj rundi, tj, polufinalu, zaustavljen od splitskog Jadrana. U Splitu je bilo nerešeno (kao i u regularnom delu sezone) a onda u revanšu, senzacija. Jadran je pobedio sa 8:7, i plasirao se u finale, gde ga je čekala Mladost. Koja je, ispostaviće se ubrzo, postala i novi klub Igora Milanovića. U svoj matični klub, Milanović će se vratiti 6 godina kasnije, taman da okonča karijeru.
Inače, zbog Olimpijskih igara u Seulu (osvojeno je zlato, a petorica naših igrača (Milanović, Šoštar, Andrić, Gočanin i Rađenović) je igralo, prvenstvo je počelo tek u januaru 1989. Odmah po završetku Olimpijiskih igara, odigrani su domaći i kup šampiona, u kojima smo ispali u polufinalu. Kobni po nas, bili su Mladost i, drugu godinu zaredom, Špandau. Ekipa je bila slabija za Padovana (igrao u oba kupa) i Subotića (igrao u KEŠ) koji su otišli na odsluženje vojnog roka, kao i Dragojevića i Ribića, koji su prešli u Crvenu zvezdu.