Ako bi neki nedovoljno upućeni navijač Partizana, onako, na brzinu i bez upuštanja, bacio pogled na tabelu bokserske lige posle 17. kola (i pobede nad niškim Radničkim), odnosno, kolo pre kraja, zaključio bi da je njegov klub, za razliku od prethodne, imao sasvim solidnu sezonu. Nalazio se na 6. mestu, uz to još sa mečom manje (doduše, taj meč manje, koji smo očekivano i izgubili, bilo je vrlo teško gostovanje drugoplasiranoj Budućnosti) daleko od pretposlednjeg mesta, koje vodi u drugu ligu. A u stvari, uz iole ozbiljnije posmatranje tabele, kao i parova poslednjeg kola, shvatio bi da je Partizan skoro pa otpisan, to jest, viđen kao najozbiljniji kandidat za ispadanje, uz ubedljivo poslednji pančevački Dinamo. U tom trenutku mi smo imali jednak broj bodova kao Radnički iz Beograda, i samo po bod više od sledeća dva kluba, Slavije i Radničkog iz Niša. U poslednjem kolu gostovali smo baš Slaviji, direktnom rivalu u borbi za opstanak, dok su dva imenjaka iz Beograda i Niša boksovali na svom terenu. Nije bilo mnogo važno ni to što su im rivali bili dve prvoplasirane ekipe, Smederevo i Budućnost, jer je trka za titulu već bila odlučena, pa ni jedni ni drugi nisu bili naročito motivisani u tom poslednjem kolu. Dakle, očekivalo se da izgubimo od Slavije, te da i jedan i drugi Radnički pobede kao domaćini dve najbolje ekipe u ligi. To se i desilo, poraženi smo u Banja Luci, poraženi su i Smederevo i Budućnost, tj, pobedili su i niški i beogradski Radnički, i Partizan se vratio u drugu ligu, koju je, realno, nezasluženo izbegao prethodne sezone.
Šteta, jer ove sezone nismo bili tako loši. Svi najvažniji bokseri (Nikolić, Dimitrijević, Đurić, D. Mileusnić, Tošić, Filipović, Ilić) iz sezone ranije, sačuvani su, a dovedena su dva dosta dobra pojačanja (Salkić, Malović) pa su očekivanja bila da ćemo bez problema zadržati status prvoligaša. Kao što možete da vidite, to se, nažalost, nije desilo, ispali smo u dugu ligu, u kojoj ćemo provesti narednih 9 godina. U najjači rang vratićemo se tek za poslednju SFRJ sezonu.