Trinaesta titula ukupno, a sedma uzastopna, osvojena je posle velike borbe sa ekipama KPK i Primorja. Partizan odavno nije startovao tako loše kao ove godine. U februaru je izgubljen kup Jugoslavije, a u prvih 7 kola (5 puta smo, doduše, bili gosti), u čak 4 nismo pobedili (po dva poraza i nerešena ishoda). Posle tog 7. kola, našli smo se na deobi od 5. do 8. mesta, iza vodećeg tandema KPK i Primorje (imali su po 3 boda više od nas), te Jadrana iz Herceg Novog i Mornara. To 7. kolo, u kome smo odigrali nerešeno u Zagrebu, bilo je i poslednje u kome nismo pobedili. U preostalih 15 kola, pobedili smo isto toliko puta, a najvažnija od 15 pobeda, bila je ona u 18. kolu, kada je na domaćem terenu pobeđen najveći rival u borbi za titulu, osvajač kupa te godine, ekipa KPK. Korčulane je sa klupe predvodio naš bivši igrač (završio je karijeru dve godine ranije) Duško Antunović (rođeni Korčulanin, ponikao u KPK), dok je jedan od najboljih igrača bio još jedan naš dugogodišnji član (od 1967. kada je došao iz splitskog Jadrana) i prava legenda kluba, Uroš Marović, koji je upravo te godine prešao u KPK, u kome će naredne godine i okončati karijeru.
Ipak, ni posle te pobede nismo bili sigurni prvaci, pošto je nedelju dana kasnije sledilo teško gostovanje u Rijeci. Pred derbi sa Primorjem, imali smo samo bod više od domaćina, te dva više od KPK. Dakle, poraz nikako nismo smeli da si priuštimo. Riječani su mnogo bolje počeli, poveli sa 5:2, dok se u poslednju četvrtinu ušlo sa rezultatom 7:7. Taj poslednji deo smo dobili sa ubedljivih 5:2, i tom pobedom, uzbudljiva trka za titulu prvaka, bila je završena. Novi - stari šampion, postao je Partizan.
Tim nije bio bitno drugačiji u odnosu na prošlogodišnji. Otišao je Uroš Marović, a iz vojske se vratio Miroslav Sofijanić.